Abdulah Sidran

[liberthin]

Abdulah Sidran (2. oktobar 1944, Sarajevo) je bosanskohercegovački pjesnik, prozaik i filmski scenarist.

Osnovnu školu, gimnaziju i Filozofski fakultet pohađao u Sarajevu. Uređivao omladinske listove i časopise, predavačke tribine, itd. Do aprila 1992., kad je počela agresija na njegovu domovinu, bio zaposlen na TV Bosne i Hercegovine, kao ”vodeći dramaturg.” U književnosti se javio sredinom sedamdesetih godina, pjesmama i prozom, u generaciji mladih književnika koju često nazivaju ”šezdeset-osmaškom”. Za svoje pjesničke knjige nagrađivan je najznačajnijim književnim i društvenim priznanjima (Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, Godišnja nagrada Udruženja književnika BiH, Godišnja nagrada Izdavačkog preduzeća ”Svjetlost”, Zmajeva nagrada, itd.) U ratu objavljena, knjiga njegove poezije ”Sarajevski tabut”, nagrađena je izuzetnim priznanjem, ”Nagradom slobode”, PEN-centra Francuske. (Prethodni laureati: Solzenjicin, Saharov, Havel.)

Izbori iz njegove poezije, u prevodu na njemački, francuski, italijanski, objavljeni u Austriji, Francuskoj, Italiji (Insel bin ich, im Herzen der Welt, Cercueil de Sarajevo, La bara di Sarajevo). Za italijansko, dvojezično, izdanje, dobio nagradu ”Premio letterario 1996 della Fondazione Laboratorio Mediterraneo”.

Jedan je od najznačajnijih filmskih autora (scenarista) u eks-jugoslavenskoj kinematografiji (”Sjećaš li se Dolly Bell?”, ”Otac na službenom putu”, reditelja Emira Kusturice, ”Kuduz” Ademira Kenovića, itd.) Kao filmski autor, dobitnik je brojnih nagrada i priznanja. Član je Akademije nauka i umjetnosti BiH i majstorski kandidat u šahu. Živi i radi u Sarajevu i u Goraždu.

preuzeto sa wikipedie 

[liberthin]

1001 Noc: Sarajevske price

Padale su granate
bombe su padale
jedna nam je i u sobu usla
a on me ni zagrlio nije
rat je veliko zlo, koje hoda
u kuce dodje, u dusu udje
i kucu i dusu uzme
a meni je trebalo
samo da me zagrli
krila sam kad placem
krila sam kad mrzim
krila sam od djece
da mi treba ljubav
samo jednom da me zagrlio
meni bi prosao rat
prosao bi za me
uzas koji hoda, uzima zemlju
uzima grad, otima kucu
rastura dusu
tristo dana rata
a on me ni pogledao nije
tristo dana i tristo nociju
rat nema duse ni ociju
predugo smo zajedno
i znam da se ljubav trosi
kao novci, kao uspomene
ali su okolo
padale granate
i meni je trebalo
samo da me zagrli

[liberthin]

Nisam siguran da je itko pominjao Abdulaha Sidrana, smatram da je to greska  jer zaista velika je njegova poezija bar meni...ne znam kakva su vasa misljenja o cuvenom ''Avdi'' ...

Sarajevska molitva

Kumim te Bogom, veliki Boze,
skloni sa svijeta Zivotinje!
Neka preostane sve od macijeg roda,
moje sirotinjstvo neka preostane,
ali - skloni Zivotinje.
U pseci rod ne diraj,
ne dotici tice,
samo te molim,
milosni Boze skloni Zivotinje.
Skloni Zivotinje, sa obronaka, skloni.
Skloni Zivotinje, preklinjem te Boze -
ali mi ne diraj svinji ni vepra, ne diraj
slavuja, ni kucnog sarenog pjevaca.
Ne diraj mi nista u sta je lijepo pogledati!
Ne diraj nista.
Ali Zivotinje svakako skloni.
Mrava ne diraj, i marvu zanemari,
ali Zivotinje - skloni.
Gdje si ih metno, otuda ih skloni.
Sa svijeta, gdje si ih metno, skloni.
Skloni ih, Boze,
i pomozi im, Boze.
Niko im, bez Tebe, pomoci ne moze.
Nema im nigdje stana ni stanista,
na oba svijeta - kuce ni kucista.

Skloni ih, Boze,
sa oba svijeta.
Skloni,
i pomozi.

Iz grobova ustaju

Silaze u grob
ko djeca bezazleni,
Bosanski Muslimani.

U progon odlaze,
ko djeca lakovjerni,
Bosanski Muslimani.

U progon, u grob,
ko djeca neoprezni,
odlaze, silaze,
Bosanski Muslimani

Pogledaj sad!
Iz progona, sa daljina,
iz izgnanstva, sa strasina,
vracaju se - dobri Bosnjani!

Ozbiljna lica,
iz grobova ustaju,
u vjeri cvrsci,
dobri Bosnjani.

Jakog srca,
iz grobova ustaju,
u dusi ljepsi,
dobri Bosnjani.

Iz grobova ustaju,
u duhu jaci,
jaci i zesci,
dobri Bosnjani.

Kako ih je, Boze,
malo ostalo,
a kolika, Boze, svjetlost pobjede,
sa lica im zraci!

[liberthin]

A ovo je definitivno moj favorit 

Zasto tone Venecija

Gledam u nebo iznad Venecije.
Nista se promijenilo nije, posljednjih
sedam milijardi godina. Gore, ima Bog. On
stvorio je Svemir, u Svemiru sedam milijardi
svjetova, u svakom svijetu bezbroj naroda, mnostvo
jezika, I po jednu - Veneciju.


Narode stvorio razlicitim, na uho im sapnuo: "Sada
upoznajte jedni druge". Sijaset jezika dao, da ih uce,
jedni od drugih, kroz jezike da se upoznaju, I svi,
od toga - bivaju bogatiji, i bolji. Veneciju dao, kao
ticu i ribu sto je dao, da ljudi i narodi vjeruju
U Njega - cudeci se Njegovim djelima.


Gledam u nebo iznad Venecije. Gore, I posvuda,
jeste - Bog. Jedan. Sto stvorio je Svemir, sedam
milijardi svjetova u Svemiru, u svakom svijetu puno
jezika i naroda, i po jednu Veneciju. I jedan malehni
narod dao, u jednom svijetu, na kopnu sto ga zovu
Evropom, u plemenu Juznih Slavena. Tu je Granica.
Bosna. Bosna. Bosna. Dodiruju se tu, i tuku, Istocni
kriz i Zapadni kriz, od jednog Kriza nastali. A
bosnjacki narod je pitom. Zato prihvati ruku Trece
Vjere u Jednoga Boga. Koji nije rodjen, niti je rodio,
A Gospodar je svjetova, i vladar Sudnjega Dana.


Gledam u nebo iznad Venecije. Zemaljski su
gospodari namjerili da bosnjackoga naroda - nema.
Venecija tone. Evropa tone. Tone kolijevka, i dijete
u kolijevci tone. Tonu kontinenti. Tone ruza u vazni
od stakla murano. Tone Murano. Hotelska soba tone,
i Drustvo mrtvih pjesnika tone. Zasto ne treba
na svijetu da ima naroda bosnjackoga? Medju bojama
jedna boja, medju mirisima - jedan miris manje?
Zasto ne treba na svijetu da ima - ova Venecija?
Medju cudima - jedno cudo manje?


Gledam u nebo, iznad Zemaljskog svijeta.
Jedna se zvijezda, u dugome luku, rusi u bezdan
Svemira. Kao da pade - posred kanala Grande.
Zemaljski svijet, medju sedam milijardi vasionskih
svjetova, hoce da ostane siromasniji za cio jedan
narod. Takva je volja zemaljaskih gospodara.
U Svemiru, tada, jedna zvijezda pada. Zato tone
Venecija. Svemir bude siromasniji - za cio
jedan svijet. Takva je volja Gospodara svijetova.
Takva je volja Vladara sudnjega Dana.

[vortexmoon]

Iskreno, nije mi baš simpatičan, niti sam ga pretjerano čitala, ali izdvojila bih ovu pjesmu kao meni najljepšu:

SLIJEPAC PJEVA SVOME GRADU

Minula je kiša. Sad iz kanala, sa tavana
i ispod podova trošnih kuća u predgrađu
bije smrad mišjih lešina. Koračam, ne tražeć
naročit smisao u tom: slijepac sam, i dato mi je
da vidim samo ono što drugi ne vide. Tako
biva nadoknađena moja neimaština: prepoznajem,
u južnom vjetru što me dotiče, glasove onih
koji su napustili ovaj grad. Kao da plaču.
U blizini, evo, miriše lipa. Znam: blizu je
most, i drukčije je po njemu zvoniti korak
i štap, pa više svijetla u zvuku. Zatim tu,
pored moga uha, u trenu se sparuju dvije muhe.
Ponovo će žega. Obilaze me tijela, vruća,
s mirisom postelje, s mirisom pohote. Koračam,
govoreći s Bogom, kao da i sam uza me korača:
"Zar iko od mene bolje poznaje ovaj grad?
Od mene, Bože, kome si dao da nikad ne vidi
onu koju ljubi?"

[abudimir85]

Vidim da je tema poprilično neaktivna, ali nadam se da mi nećete zamjeriti. 

Poprilično ga čitam zadnjih par mjeseci i moje skromno mišljenje je da je definitivno zapostavljen kao i mnogi drugi književnici s prostora bivše Jugoslavije. Čovjeka smatraju najvećim pjesnikom BiH svih vremena. Međutim, on to negira stavljajući ispred sebe Maka Dizdara. Evo samo jedne od meni dragih pjesama...

Čega smo zbir

Ja nisam ovako, u noćima, bdijuć, zamišljao
ovu zimu. Duša se gradom spremala koračati
sama. Sad: nas je dvoje! Biva ovo blago
neko godišnje doba, ruka tek meko drhturi
dok, kao starci koračamo, toplinu noseć,
pomalo bivšu.

Otuda, možda i nešto jeze u glasu mujezina:
koliko da podsjeti nas: traje neimaština,
i mrtvo među nas pada srce ptice koje nas
spaja. Ljubav? Zapravo to je samo staza,
kojom koračajući, s pogledom što svijetli,
bližimo tek se putu na čijem kraju gori:
lj u b a v. Samo trpnjom obdareni znaju
tu tačku, taj u nebu ponor: kad put, i cilj
mu, bivaju jedno i isto. Koračajmo, koračajmo
zato dalje, drúgo nenadana.

Našem hodu baščaršijska kao da podsmijeva
se rulja! Tvoja je ruka, međutim, hladna,
i moje je da je grijem, ne osvrćuć se:
naprijed, gdje se komeša svijet, sita i
troma tijela, trgovine puneć i prazneć,
natrag, gdje – pogledaj! – stopio se led,
na žutoj cigli, pod našom stopom! Moje je,
ruku da ti grijem.

Prospimo, kažeš, ovoga časa, žutoga zrna
dvije šake, poštujuć smjerno običaj našega
grada. Dajem ti za pravo, po stoti put, dok
prh i leprš u ušima šumi. – Golubica ona
tamo, sitna, šćućurena, iz tvoje ruke kao
da puštena je, moju ne taknuvš. Zbilja – ti
i ja – čega smo zbir? Združene, dvije
samoće – šta čine?

Treba maštati, kažeš. Maštati, ne znači li
to: o budućim danima po sjećanju govoriti?
O šetnjama drugim i davnim, kad ruka se
drukčije bližila ruci, s nešto više strepnje
čula u provjeri. Sve o tome može grad ovaj
da nam kaže, jer zacijelo: on pripada nama,
i njegova zima naših je duša godišnje doba.

Ne raduje njega to što sve na licima našim
piše. Ali – kuda se jaki od zime sklanjaju,
kad dođe? Ljubav kad sine – kamo okreću lica?
Otkako u danima tvojim boravim, sve manje znam
šta snivam, a šta se zapravo na javi zbiva. . .

Pored tebe ja sam naložio vatru, da ti je
hladno znajuć. Na prstima se tako, strpljiva
i blaga, prikrada ljubav, lukavo i čedno u
isti mah. Kako da, nazebla, odoli duša?

Snivajmo zato, iskusni a čisti, duše
protivrječne! Iz sjećanja neka kose nam
zasipa budući snijeg! Ljubljene nekoć,
od nas se odmiču stvari. Snivajmo zato,
tako sami i tako slični. Mnoge se još
samoće bliže, i isti dani, gusti, hermetični.

[reminiscencija]

Jako je "mudar". Ispred sebe stavlja samo Mak Dizdara?! Jedan od rijetkih koje izgriza slavohlepnost i narcisoidnost. Jedini bi mu takmac u tome bio, mozda, Nedzad Ibrisimovic. Ali, kao i svaki mjehur od sapunice, jednom ce sve proci. Samo sto, na zalost, zbog takvih neki ne mogu da dodju do izrazaja.

[Amra]

Precijenjen, kao i mnogi drugi autori njegove generacije.

[reminiscencija]

Ma bravo Amra...

[Amra]

Drago mi je da se neko slaže sa mnom...

[reminiscencija]

Nije to pitanj slaganja ili neslaganja; pitanje je vrjednosnih sistema u knjizevnosti koji su decidni poput matematickih formula. A Ti jako dobro prepoznajes i imas odvaznosti da piss sto mislis sto, danas i ovdje, plijeni do nesagledivosti i cemu se treba odati priznanje....

[JohanMose]

Jako je "mudar". Ispred sebe stavlja samo Mak Dizdara?! Jedan od rijetkih koje izgriza slavohlepnost i narcisoidnost.

Hm, to bi znacilo da se usporedjuje s Makom Dizdarom, sto je dosta nezahvalno. Kao da se usporedjujes sa Selimovicem ili Krlezom. A-a.. Ne volim sujetne ljude. Velikani su jednostavni.

Dobra mi je fora bila kad se danas (ili jucer) sreo s Kusturicom. Ovaj ga pita, koliko cemo se puta poljubiti? Sidran dobacuje: jednom, al da valja.

Gatalo ga je dobro isprovocirao u zadnje vrijeme.. http://knjizevnost.org/intervjui/95-mit-akademika-o-akademiku-kao-duhovnoj-vertikali 

[Amra]

Od Veselina Gatala sam pročitala samo jednu knjigu (SFOR), ali vrijednu - originalno, jednostavno, bez "digresija" (kako bi kazala moja profesorica iz srednje škole) od kojih samo dobiješ glavobolju jer se gospon Pisac mora pokazati svijetu kao veliki filozof. I sa vrlo jednostavnim, svakodnevnim jezikom mogu se iskazati velike i bitne stvari...